Trauma je iskustvo koje nadilazi naše uobičajene kapacitete suočavanja s teškim situacijama. To mogu biti prometne nesreće, fizičko ili emocionalno zlostavljanje, rat, razne prirodne katastrofe… Ponekad je dovoljno i samo svjedočiti nekoj teškoj situaciji (npr. ozljedi bliske osobe) i naš se živčani sustav aktivira kao da smo izravno ugroženi.

Zajednički nazivnik tim iskustvima jest osjećaj da je naša sudbina izvan naše kontrole. Kako ljudi svakodnevno žive s uvjerenjem da sami upravljaju vlastitim životom, trauma narušava taj osjećaj sigurnosti te izaziva nemoć i bespomoćnost. Mnogima je to i teže od samog događaja.

Tijekom traume živčani sustav prelazi u stanje preplavljenosti (borbe, bijega ili zamrzavanja), a informacije se ne pohranjuju na uobičajen način. Umjesto toga, ostaju fragmentirane kao slike, tjelesne senzacije, mirisi… Traumatsko iskustvo gotovo uvijek ostavlja trag, bez obzira na to koliko je osoba prije toga bila psihički stabilna.

Upravo s tim “zaleđenim” materijalom radi EMDR (akronim engleskih riječi Eye Movement Desensitization and Reprocessing tj. desenzibilizacija i reprocesuiranje pokretima očiju). Terapija se temelji na ideji da traumatska sjećanja koja nismo proradili ostaju “zaglavljena” u mozgu i nastavljaju uzrokovati psihološke smetnje. EMDR potiče ponovno pokretanje tog procesa kako bi mozak mogao “odmrznuti” to sjećanje, ponovno ga obraditi te ga pohraniti tako da više ne izaziva intenzivnu emocionalnu reakciju.

Osam faza EMDR terapije

EMDR poseban naglasak stavlja na razvoj unutarnjih resursa tj. osjećaja sigurnosti i samoregulacije prije nego što se krene u dublju obradu traume. Time se osigurava da osoba ostane unutar zone u kojoj može osjećati i istraživati svoje iskustvo, a da pritom ne bude emocionalno preplavljena. Terapija nije samo tehnika pokreta očiju, već strukturirani pristup koji se provodi kroz osam faza.

1. Anamneza i planiranje tretmana
Razgovor o klijentovoj povijesti i izrada plana terapije s posebnim naglaskom na traumatske događaje koji će se obrađivati. Psihoterapeut radi procjenu klijentovih resursa.

2. Priprema
Objašnjavanje procesa terapije i postavljanje očekivanja. Razmatranje klijentovih briga te priprema klijenta konkretnim tehnikama za nošenje s mogućim uznemirenjem.

3. Procjena
Identificiranje događaja koji će se obrađivati te utvrđivanje početnih mjera kao polazišnih vrijednosti prije obrade.

4. Desenzitizacija
Započinju pokreti očiju, tapkanje ili drugi oblici bilateralne stimulacije dok klijent razmišlja o traumatskom događaju. Cilj je smanjiti razinu subjektivne jedinice uznemirenosti na nulu, čime se omogućuje pojavljivanje novih misli, osjećaja i tjelesnih senzacija.

5. Učvršćivanje tj. instalacija
Jačanje pozitivnog uvjerenja koje klijent želi povezati s ciljanim događajem sve dok se ono ne doživi kao potpuno istinito.

6. Skeniranje tijela
Klijent u mislima zadržava i ciljani događaj i pozitivno uvjerenje dok mentalno “skenira” tijelo od glave do pete. Svaka preostala tjelesna uznemirenost obrađuje se bilateralnom stimulacijom.

7. Završetak seanse
Klijentu se pomaže da se vrati u stanje smirenosti u sadašnjosti, bez obzira je li obrada završena ili nije. Obrada događaja smatra se dovršenom kada klijent osjeća neutralnost, a pozitivno uvjerenje doživljava kao potpuno istinito.

8. Ponovna procjena tj. reevaluacija
Na početku svake nove seanse terapeut i klijent razgovaraju o nedavno obrađenim sjećanjima kako bi se potvrdilo da je razina uznemirenosti i dalje niska te da je pozitivno uvjerenje stabilno. Određuju se novi ciljevi i smjer daljnjeg tretmana.

Sjećanje ostaje, ali više ne upravlja reakcijama

Jedna od specifičnosti EMDR-a jest to što ne zahtijeva detaljno i dugotrajno prepričavanje traumatskog događaja. Fokus je na unutarnjem iskustvu (mislima i emocijama) dok bilateralna stimulacija pomaže mozgu da poveže izolirane dijelove sjećanja.

Osim za pojedinačne traume, EMDR se primjenjuje i kod tzv. kompleksne traume, koja nastaje kroz ponavljana iskustva zanemarivanja, zlostavljanja ili emocionalne nesigurnosti u ranom razvoju. U tim slučajevima terapija je postupnija i usmjerena na rad s dubljim obrascima vezanim uz privrženost, granice i sliku o sebi.

EMDR ne “briše” sjećanja nego mijenja emocionalni intenzitet i značenje koje pridajemo tom događaju. Dakle, sjećanje ostaje, ali više ne upravlja našim reakcijama. Kada se trauma obradi na siguran i strukturiran način, oslobađa se prostor za spontanost, povezanost i autentičnost kako bismo i dalje bili sposobni živjeti punim kapacitetom.