Iznenadni gubitak osobe u obitelji donosi tugu, šok i potrebu da se život nekako nastavi. Ponekad uz taj proces žalovanja “izađu” i stvari koje su godinama gurane pod tepih iz raznih razloga. Kao da ste otvorili Pandorinu kutiju. Najedanput odnosi, konflikti i emocije koji su godinama bili potiskivani i prešućivani izađu na površinu.

Sve vam se čini kao neki domino efekt. Srušila se prva pločica koja je povukla za sobom sve ostale. To nije neobično jer velike životne promjene mijenjaju postojeću ravnotežu u obitelji.

Razmišljanja o vlastitoj smrtnosti

Smrt nas pritom ne suočava samo s gubitkom druge osobe, nego često i s vlastitom prolaznošću. Kada netko blizak umre, granica između “njihove” i naše vlastite smrtnosti odjednom postaje puno vidljivija. Možemo se početi pitati o vlastitom životu, vremenu koje nam je preostalo, odnosima koje imamo i stvarima koje smo odgađali.

To su teške teme o kojima inače možemo dugo ne razmišljati, upravo zato što nas suočavanje s vlastitom prolaznošću može učiniti ranjivima i nesigurnima. Problem je i što u takvim trenucima nemamo uvijek dovoljno kapaciteta istodobno se nositi s gubitkom i sa svime što se ponovno pojavljuje u odnosima s drugima. Ono što je godinama bilo potisnuto sada može djelovati još intenzivnije jer smo već emocionalno iscrpljeni tugom, promjenama i nesigurnošću koju je gubitak donio.

Takvi obrasci ne nastaju bez razloga. Često su u nekom trenutku bili način da se obitelj nosi sa stvarima koje su preteške. No, obrazac koji je funkcionirao prije deset godina ne mora funkcionirati u situaciji koja se dešava danas.

Smrt, bolest, razvod ili neki drugi veliki životni događaj često će poremetiti postojeći način funkcioniranja. Tada se mogu ponovno otvoriti stare zamjerke, osjećaj nepravde, neizgovorene potrebe ili konflikti koji nikada nisu zaista riješeni.

Možemo istodobno tugovati, voljeti i osjećati ljutnju

Ako primjećujemo da nas trenutačna situacija preplavljuje, da se stalno vraćamo istim mislima ili da teško razumijemo vlastite reakcije, razgovor sa psihoterapeutom može biti vrijedan prostor za zastajanje i razumijevanje onoga što nam se događa.

Uz gubitak se mogu pojaviti ljutnja, razočaranje, krivnja, nemoć ili osjećaj udaljenosti od ljudi koji bi nam trebali biti najbliži. To može biti zbunjujuće. Posebno ako mislimo da u trenutku gubitka trebamo osjećati samo tugu.

Moguće je istodobno žalovati za osobom koju smo izgubili i biti ljut na člana obitelji. Moguće je osjećati ljubav i razočaranje. Možemo nekoga razumjeti, a istodobno imati potrebu postaviti granicu.

Složene emocije ne znače da nekoga manje volimo niti da s nama nešto nije u redu. Ponekad je upravo prostor psihoterapije mjesto na kojem možemo bez osuđivanja izgovoriti ono što pred članovima obitelji ne možemo. To ne radimo da bismo pronašli krivca, nego da bismo bolje razumjeli sebe i način na koji sudjelujemo u odnosima.

Smiriti sukob nije isto što i riješiti ga

U obiteljskoj krizi često pokušavamo što prije vratiti stvari u normalu. No, smirivanje situacije nije uvijek isto što i njezino rješavanje.

Ponekad vrijedi zastati i zapitati se: Što se zapravo događa? Je li ovaj sukob povezan samo s onime što se događa sada ili nosi trag nekih starijih iskustava? Koje se uloge u obitelji ponavljaju? Što smo godinama prešućivali? Što nam je danas potrebno, a možda nikada nismo naučili jasno izraziti?

Takva pitanja nije uvijek lako istraživati sam. Psihoterapija može pružiti siguran prostor u kojem možemo sagledati vlastita iskustva, prepoznati obrasce koji se ponavljaju i pronaći drugačije načine nošenja sa složenim emocijama i odnosima.

Ne možemo promijeniti druge, ali možemo bolje razumjeti sebe

Važno je pritom imati na umu da ne možemo promijeniti druge ljude. Ne možemo natjerati članove obitelji da vide situaciju onako kako je mi vidimo, da priznaju ono što smo mi spremni priznati ili da se promijene zato što nama njihova promjena treba.

Ono što možemo jest početi bolje razumijevati sebe i svoje mjesto u tim odnosima. Možemo učiti prepoznavati vlastite granice, osvijestiti obrasce u kojima sudjelujemo i jasnije izraziti ono što nam je potrebno.

Ponekad veliki gubitak ne otvori samo pitanje kako nastaviti živjeti bez osobe koju smo izgubili, nego i pitanje kako dalje želimo živjeti sa sobom i s ljudima koji su još uvijek uz nas.

A prvi korak prema toj promjeni ponekad je upravo spremnost da zastanemo, pogledamo što se događa i potražimo prostor u kojem o tome možemo govoriti.