Adolescencija je razdoblje između djetinjstva, odnosno početka puberteta, i odrasle dobi, a može trajati i do dvadesete godine života. Kako je to razdoblje obilježeno intenzivnim tjelesnim, hormonskim i psihičkim promjenama nerijetko je ono za adolescente, ali i ostatak obitelji, vrlo stresno.

Povlačenje u sebe, potreba za samoćom i distanciranje od roditelja često prati ovo razdoblje. No, gdje je granica između očekivanih promjena i trenutka kada se zaista trebamo zabrinuti?

Roditelji mi se često javljaju upravo zbog te neizvjesnosti. Opisuju dijete koje je nekad bilo otvoreno, a sada se zatvara u sobu, izbjegava razgovore i djeluje odsutno ili nezainteresirano. Pitanje koje ih muči je: trebam li reagirati ili je bolje pustiti?

U psihologiji se ovaj proces naziva separacija – postupno odvajanje od roditelja kroz koje adolescent gradi vlastiti identitet i osjećaj samostalnosti. Separacija započinje već oko jedanaeste godine, intenzivira se između četrnaeste i sedamnaeste, a zapravo traje sve do ulaska u odraslu dob.

Što se krije iza tišine mladih

Iako roditeljima ponekad izgleda kao udaljavanje, riječ je o zdravom i nužnom razvojnom procesu. Pritom je bitno djetetu dati “dozvolu” da se postupno osamostaljuje, ali mu i jasno osigurati sigurnu emocionalnu bazu u obitelji. Povlačenje pritom može imati različita značenja. Ponekad je to način na koji adolescent pokušava smiriti preplavljujuće emocije i pronaći vlastiti identitet.

Ono što primjećujem u radu s mladima jest da iza tišine postoji bogat unutarnji svijet koji nije lako izraziti. Mnogi mladi ne znaju kako govoriti o onome što osjećaju ili se boje da neće biti shvaćeni.

Roditelji u takvim situacijama prirodno žele pomoći – pitaju, savjetuju, pokušavaju započeti razgovor. No, upravo ta briga ponekad može djelovati kao pritisak, pa adolescent umjesto približavanja još više zatvara prostor za kontakt.

Paradoksalno, i roditelji i djeca zapravo žele isto – razumijevanje i bliskost, ali ne pronalaze način kako do toga doći.

Kako roditelji mogu ostati bliski bez pritiska

Prije svega potrebno je stvoriti siguran odnos u kojem adolescent ne osjeća da mora odmah govoriti ili objašnjavati sebe.

Ponekad je dovoljno da roditelj samo pokaže da je dostupan. Rečenice poput: “Vidim da ti nije lako. Tu sam kad god poželiš razgovarati…” mogu imati veći učinak nego niz pitanja ili savjeta.

Problem može nastati kada je separacija prebrza i nagla (primjerice kod potpunog prekida komunikacije i izraženog povlačenja), ali i kada je blokirana (pa adolescent ne uspijeva razviti osjećaj samostalnosti).

Kada je vrijeme potražiti stručnu podršku

Ako roditelji primijete dugotrajno povlačenje, promjene raspoloženja, gubitak interesa ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, tada je važno potražiti dodatnu podršku.

U radu s adolescentima često se prvo započinje savjetovanjem. Ono pruža siguran prostor u kojem se može slobodno govoriti o problemima i emocijama, bez straha od procjene ili osude. Tek kada se uspostavi odnos povjerenja, postupno se otvaraju teme koje su često teško izgovorive u obitelji.

U tom procesu posebno se korisnima pokazuju psihodramske tehnike. One omogućuju da se odnosi ne samo opisuju nego i dožive iz drugačije perspektive. Kroz zamjenu uloga adolescent može pokušati vidjeti situaciju očima roditelja, dok roditelji često prvi put jasno čuju kako njihove poruke doživljava dijete.

Što adolescent dobiva kroz savjetovanje

Zbog toga takav iskustveni rad redovito donosi snažne uvide. Nerijetko roditelji tek tada shvate zašto se adolescent ponekad “brani” šutnjom, povlačenjem ili napadom, ali i koliko je mladima teško nositi se s očekivanjima odraslih. Naime, roditelji često zbog zabrinutosti “vole” gotova rješenja potpuno nesvjesni da time šalju indirektnu poruku da dijete nije sposobno samo odlučivati.

Istovremeno, adolescent kroz zamjenu uloga može lakše razumjeti svijet odgovornosti, brige i granica koje roditelji postavljaju.

Savjetovanje ne nudi gotova rješenja. Umjesto toga adolescenta se prati i podržava da samostalno dođe do vlastitih odgovora. Upravo taj prostor omogućuje mladima da razviju samopouzdanje i osjećaj osobne snage.

Roditeljima tada postaje lakše razumjeti da povlačenje nije odbacivanje, već često poziv na drugačiji način povezivanja.

Ako se tijekom procesa pokaže potreba za dubljim radom, tek se tada pristupa psihoterapiji.