Gubitak je jedna od najtežih i najbolnijih situacija s kojom se suočavamo tijekom života. On se može pojaviti u različitim oblicima. To može biti smrt nama bliske osobe, prekid nekog važnog odnosa, gubitak zaposlenja, narušeno zdravlje, preseljenje, a ponekad čak i gubitak dijela vlastitog identiteta.

Bez obzira na to o kojem se obliku radi, gubitak uvijek ostavlja dubok emocionalni trag. Taj psihološki i fizički proces kroz koji tada prolazimo nazivamo žalovanje. Ono se često opisuje kroz nekoliko koraka, a važno je naglasiti da oni ne moraju biti prisutni kod svake osobe. Također, ne odvijaju se nužno ni linearnim redom.

Prema psihijatrici Elisabeth Kübler-Ross najčešće se govori o 5 faza žalovanja:

1. Poricanje

Prva reakcija na gubitak često je šok ili nevjerica. Mozak nas time pokušava zaštititi od preplavljujuće boli. Ovo stanje može trajati danima, tjednima ili čak mjesecima. To je individualno. Ponekad se poricanje može javljati i kroz sjećanja i situacije koje nas podsjećaju na gubitak.

2. Ljutnja

Ljutnja je važan pokazatelj da naše tijelo traži put za izražavanje i priznanje boli. Ljudi tada često pokušavaju pronaći krivca za to što se dogodilo. Bijes se usmjerava prema okolnostima, sebi, drugima, a čak i prema osobi koju su izgubili.

3. Pregovaranje

Ova je faza pokušaj uspostavljanja kontrole nad onim što je izvan naše moći. Ovim korakom naš um pokušava na neki način “popraviti” situaciju. To su obično pokušaji zamišljenih “dogovora” (sa sudbinom, s Bogom ili sa samim sobom) kako bi se bol ublažila ili gubitak poništio. Primjer su misli poput “Ako napravim ovo, možda će se stvari promijeniti”.

4. Tuga

Ovo je trenutak kada duboko osjećamo bol i polako procesuiramo gubitak. Takvo suočavanje može nas dovesti do osjećaja praznine, bespomoćnosti i teških emocionalnih trenutaka.

5. Prihvaćanje

Prihvaćanje je posljednja faza koja nam omogućuje da pronađemo ravnotežu, usvojimo gubitak i nastavimo sa životom. To ne znači zaboraviti ili prestati voljeti, već polagano se pomiriti s činjenicom da su se stvari promijenile.

Svaka od ovih faza nosi sa sobom i težinu i izazove. I dok teorija pomaže razumjeti što se događa u nama, iskustvo je uvijek duboko, osobno i jedinstveno. Upravo u tim trenucima, kada nas tuga preplavljuje, često tražimo izvore koji nam mogu ponuditi utjehu ili novu perspektivu.

Gubitak može postati izvor snage

Tako je za mene, u trenucima kada sam se suočavala s gubitkom voljene osobe, jedna od tih podrški bila knjiga Put suza argentinskog psihologa Jorgea Bucaya. Ta mi je knjiga pokazala da tuga i bol, koliko god duboke i teške bile, nisu nešto što treba potisnuti, nego put prema razumijevanju sebe i svijeta oko nas.

Jasno je objašnjeno da je gubitak neizbježan dio života i da kroz njega rastemo. Priče i primjeri iz knjige bili su mi podsjetnik da i najbolnija iskustva mogu postati prilika za osobni razvoj i emocionalno sazrijevanje.

Iako gubitak ostavlja bolne tragove, može postati i izvor snage, svijesti o vlastitim vrijednostima i bolje povezanosti s emocijama.

U Lijepom krugu, kroz psihoterapijski rad pružamo podršku osobama koje prolaze kroz takve situacije i naglašavamo važnost emocionalnog osnaživanja. Žalovanje je proces, a cilj nije samo smanjiti bol, već pomoći klijentima da razumiju svoje emocije, prepoznaju obrasce ponašanja i pronađu način da se osnaže i nastave živjeti s iskustvom gubitka.