Tko sam ja kad nisam samo ono što radim ili postižem? To je jedno od pitanja koje klijenti često donose sa sobom u Lijepi krug. Nerijetko je razlog u tome što su počeli osjećati želju da sami sebe bolje upoznaju i da budu slobodniji u izražavanju vlastitih potreba.

Obično se taj osjećaj javi kad je osoba naoko “posložila” svoj život. Sve govori da biste morali biti zadovoljni time što ste postigli: imate dobar posao, obitelj, krug ljudi s kojima se družite… Ipak, neki unutarnji glas šapuće da to nije to. Da nešto nedostaje. I u većini slučajeva to nije nešto u što možete uprijeti prstom.

To su upravo oni trenuci u kojima smo spremni za osobni rast. Kada prestajemo tražiti vanjske potvrde i počinjemo slušati taj unutarnji glas. On je možda oduvijek bio prisutan, ali nikada dovoljno glasan.

Slojevi koje nosimo

Svaki čovjek ima neke svoje obrasce, uvjerenja, načine reagiranja… Oni ne nastaju preko noći, već se “grade” godinama. Često sami toga niti nismo previše svjesni.

Raditi na sebi ne znači da želimo postati neka druga osoba već se radi o skidanju slojeva, kojima smo se godinama “omotavali”, kako bismo došli do “pravog” sebe. No, za to je potrebno otpustiti uvjerenja i uloge koje smo tijekom života usvojili misleći da nešto “moramo biti”.

U redu je zastati i zapitati se: “A što ja to osjećam?” Možda se čini banalno, ali neki se ljudi zbog vlastitih životnih scenarija to nikada nisu niti stigli upitati.

Prvi koraci

Ponekad je to osvještavanje da smo dugo ugađali drugima, živeći prema njihovim očekivanjima. Ponekad je to kad netko kaže prvi put iskreno: “Ja zapravo ne znam što zaista želim”.

I znate što – to je sasvim u redu.

U Lijepom krugu radimo s ljudima koji žele bolje upoznati sebe. Neki dolaze jer osjećaju da su “zapeli” u ulogama koje im ne odgovaraju, drugi žele živjeti s više smisla, treći žele imati više povjerenje u sebe…

Put ka sreći

U radu zajedno istražujemo gdje su “točke zastoja”. To uključuje suočavanje s emocijama koje smo naučili potiskivati kao i s glasovima koji nam govore da nismo dovoljno “nešto”. Zajedno ih učimo prepoznati i polako otpustiti.

Ne morate čekati da nešto “pukne” da biste počeli rasti. Da, ponekad se i to dogodi, ali načelno osobni razvoj ne mora početi iz boli. On često počinje iz naše spoznaje da želimo nešto drugačije. Svi imamo pravo živjeti u skladu sa sobom, a ne u stalnom ugađanju drugima.