U svijetu koji se suočava s brzim promjenama, stresom i raznim izazovima, mentalno zdravlje postalo je prioritet. Ljudi se sve više okreću terapeutskim metodama kako bi se nosili s emocijama, izgradili otpornost i unaprijedili život. U tom kontekstu, psihoterapija postaje ključni alat za samorazvoj i emocionalnu podršku.

Među različitim pristupima je i psihodrama. Ona nudi mogućnost istraživanja vlastitih osjećaja kroz simboličko izražavanje i igranje uloga. Specifično je razvijena za rad s grupama, a tek se potom, kroz svoje tehnike, proširila i na individualnu terapiju.

Utemeljio ju je bečki psiholog i psihijatar Jakob Levy Moreno (1889.-1974.). Želio je omogućiti sudionicima da istraže korijene svojih problema i pronađu nove obrasce ponašanja kroz dramatizaciju problematičnih emocija, odnosa i situacija. 

“Kazalište spontanosti” – korijeni psihodrame

Moreno je dvadesetih godina 20. stoljeća u Beču osnovao “Kazalište spontanosti” na principima improvizacije i dječje igre. Izvođači su glumili bez prethodno napisanog scenarija. Scene su birali sami, a uključivale su prikaze njihovih osobnih problema, potisnutih potreba, strahova i promjena koje su priželjkivali. 

Kraj Prvog svjetskog rata ostavio je mnoštvo građana Austrije u velikom siromaštvu i lošem psihosocijalnom stanju. Tako da su oni, potaknuti takvom kriznom situacijom, rado sudjelovali u kazališnom radu onakve vrste. Na sceni su, kroz tjelesni pokret, mogli puno jasnije izraziti poteškoće u odnosima nego što je to verbalno bilo moguće.

Moreno je ubrzo počeo uviđati terapijske potencijale i pozitivne socijalne učinke koje je ovakav oblik rada ostavljao na glumce, ali i na publiku. Nedugo nakon toga utemeljio je psihodramu. Sam pojam “psihodrama” dolazi od grčkih riječi “psiho” (duša) i “drama” (akcija) što u doslovnom smislu riječi znači “duša u akciji”.

Psihodrama danas predstavlja akcijski oblik grupne psihoterapije. U njoj se osobni problemi, konflikti, traume, ovisnosti, strahovi, želje i potrebe svakog pojedinca istražuju kroz dramski pokret, igranje uloga, govor tijela te uz pomoć rekvizita i drugih članova grupe. Scenska odigravanja životnih situacija nemaju zadani tekst, nego se odvijaju onako kako ih protagonist doživljava, “ovdje i sada”.

Kako izgleda psihodramska seansa?

U praktičnom smislu ova metoda omogućava pojedincima da na sceni odigraju životne situacije koristeći glumu i suradnju s grupom. Time ostvaruju ono što u stvarnom životu nisu mogli, znali ili smjeli. Proces uključuje predstavljanje trenutačnih ili prošlih situacija kao što su nedovršeni odnosi, traume, strahovi, fantazije i drugi emocionalni blokovi koje žele prevladati

Posljedično, odigravanjem na sceni otkrivaju se misli i osjećaji koji stoje u pozadini tih životnih okolnosti te se omogućava njihovo istraživanje i prorada. Istovremeno se potiče da protagonist kroz takav način rada iz drukčije perspektive sagleda svoju prošlost i sadašnjost.

Osnovno pravilo rada temelji se na “kao da” načelu, koje potiče simboličko izražavanje i omogućuje osobi da istraži skrivene dijelove vlastite ličnosti. Primjerice, klijentica “glumi” ulogu svoje majke, ponašajući se “kao da” je ona ta majka, ili će odigrati neki ključan događaj iz života “kao da” se upravo sada događa.

Kroz igranje tih uloga stvara se siguran prostor u kojem se mogu istražiti i izraziti potisnuti osjećaji. Naime, upravo ta “gluma” pruža potrebnu distancu koja omogućuje osobi da progovori o onome što je bilo skriveno. To psihodramu čini izuzetno moćnim alatom.